• Home
  • Ivan Miklenić: 24. obljetnica Oluje – Kakav je to pobjednik koji nije sposoban istražiti čak ni ratne zločine koje je počinio pobijeđeni neprijatelj?

Ivan Miklenić: 24. obljetnica Oluje – Kakav je to pobjednik koji nije sposoban istražiti čak ni ratne zločine koje je počinio pobijeđeni neprijatelj?

Dvadeset i četvrta obljetnica vojno-redarstvene operacije »Oluja«, kojom je oslobođena okupirana petina hrvatskoga teritorija, proslavljena je u svim dijelovima Hrvatske i izvan nje te je izazvala više važnih poruka, od kojih barem neke zaslužuju pobliži osvrt, piše Ivan Miklenić za Glas koncila.

Na svoj način ovogodišnja proslava Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja započela je u subotu 3. kolovoza u Glini, uz ostalo otvaranjem »Spomen sobe – logor Glina« u spomen na ondje mučenih oko dvije tisuće hrvatskih zatočenika za vrijeme velikosrpske okupacije Banovine. Tom prigodom predsjednica Republike uz ostalo je poručila: »Oprostili smo mnogo toga radi mira i budućnosti, ali ratne zločine moramo istražiti do kraja. Zato nadležna hrvatska državna tijela imaju trajnu zadaću istrage i kaznenog progona počinitelja ratnih zločina« te je time još jednom pokušala otvoriti i aktualizirati problem koji Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i dalje ignorira.

Zar nije na mjestu pitanje: Kakav je to pobjednik koji nije sposoban istražiti čak ni ratne zločine koje je na teritoriju pobjednika počinio pobijeđeni ratni neprijatelj? Činjenica da hrvatsko pravosuđe »štedi« stvarno odgovorne naredbodavce ratnih zločina iz redova nekadašnje Jugoslavenske narodne armije, posebno iz redova kontraobavještajne službe (KOS-a) te vojske, ostaje neoboriva usprkos svim mucaju-Čim negiranjima Državnoga odvjetništva i zagovornika i simpatizera izdajničke jugoarmije.

Civilizacijsko i povijesno pitanje

Pitanje istraživanja ratnih zločina nije samo pitanje kažnjavanja onih koji su ih zapovjedili i počinili – premda ni to nije nevažno ni s vojnoga ni s pravnoga ni s humanoga aspekta – nego je ponajprije civilizacijsko i povijesno. Kakva se poruka šalje ljudima, osobito vojnicima, ako ratni zločini ostanu nekažnjeni? U hrvatskim prilikama istraživanje i kažnjavanje ratnih zločina veoma je važno za povijesnu istinu o događajima devedesetih, posebno u okolnostima u kojima velikosrpska agresivna politika ne samo da nije posustala, nego je i dalje dio službenoga programa i suvremene srbijanske državne politike i politike Srpske pravoslavne Crkve, pa istinu o tim zbivanjima još uvijek ne poznaje znatan dio srpskoga naroda.

Zadaća je pravosudnih organa, kako Državnoga odvjetništva tako i sudstva, bez ikakvoga politiziranja ili ideologiziranja pomno i vjerodostojno, argumentirano, istražiti činjenice i donijeti pravedne, nepristrane i primjerene presude te na taj način omogućiti istini i pravdi da progovori i da bude posljednja riječ. I koliko je to potrebno pokazuje najnoviji vrlo zločest ugriz patrijarha Srpske pravoslavne Crkve koji je, kako je prenio »Tanjug«, u nedjelju 4. kolovoza u Krušedolu na spomenu na stradanje Srba u hrvatskoj vojno-policijskoj akciji »Oluja« 1995. u propovijedi na misi rekao da su »u toj akciji stradali oni najnemoćniji i oni koji nisu mogli pružiti otpor, a to su bili stariji, žene i djeca« te je odmah skočio na II. svjetski rat iznoseći još jednu neistinu: »Hrvatska je bila jedina na čijem teritoriju su, tijekom Drugog svjetskog rata, postojali dječji logori kroz koje je prošlo i stradalo 50.000 djece.«

Laži SPC-a

Patrijarh nije ostao na toj, istina, povijesno netočnoj konstataciji, nego je napao i Katoličku Crkvu u Hrvatskoj rekavši: »Dugo smo očekivali da tu riječ čujemo od onih koji su bili najmjerodavniji da svojom riječju osude zločin koji je počinjen, a to je Rimokatolička Crkva. Od nje smo očekivali osude zločina, ali ona do današnjeg dana šuti. Njezina šutnja je osnažila mnoge koji su zlo činili i ostali neosuđeni od te božanske organizacije.« Istina je posve drugačija: Katolička Crkva, općenito, a u Hrvatskoj kao dio opće Crkve, principijelno je osuđivala i osuđuje svaki zločin, pa i zločin namjernoga preuveličavanja broja žrtava i iskrivljivanja povijesnih činjenica, i principijelno iskazuje pijetet svim žrtvama bez obzira na vjersku, nacionalnu, političku, ideološku ili drugu pripadnost. No ako netko smišljeno i uporno bira neistinu, onda mu ni Katolička Crkva, ma koliko željela dobre ekumenske odnose, ni itko dobronamjeran ne može pomoći.

U Glini je predsjednica Republike također poručila: »Osjećamo manjak radnika, no prije nego što posegnemo za uvozom strane radne snage, želim da se posvetimo našim iseljenicima i potaknemo ih na povratak jer nam je svaki čovjek važan. A sve to mora pratiti pozitivno ozračje domoljublja, samopouzdanja, ponosa i optimizma.« Hrvatska državna politika, posebno od 2000. godine, sustavno se maćehinski i u biti neprijateljski odnosi prema golemoj hrvatskoj dijaspori, što je očita potvrda da u državnoj politici ne prevladavaju interesi hrvatskoga naroda. Stoga su sudionici redovitoga sastanka Hrvatskoga svjetskoga kongresa održanoga u Mostaru krajem srpnja zatražili u izjavi za javnost »mogućnost dopisnog ili elektronskog glasovanja«, da budu razmjerno broju hrvatskih državljana izvan RH zastupljeni u Hrvatskom saboru sa šest zastupnika, a Hrvati u BiH da budu jedanaesta izborna jedinica, da se promijene propisi koji sve masovnije odbijaju povratak hrvatskih umirovljenika u domovinu te da »odgovorne institucije u domovini počnu nuditi atraktivne programe povratnicima«, što bi »nedvojbeno popravilo ne samo demografsku sliku domovine, nego i revitaliziralo hrvatsko gospodarstvo«.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Glas koncila